Jako je nezahvalan zadatak napisati kratku i sažetu preporuku anime adaptacije jedne od najboljih mangi svih vremena, izuzetne po svom uticaju i simbolici, kada ste ograničeni vremenom i trudom koji ste u stanju da uložite. Ipak, pokušaću da u kratkim crtama objasnim zašto je Netflixov Devilman Crybaby - i protiv mojih inicijalno vrlo skeptičnih očekivanja - izuzetna adaptacija originalnog Devilmana Goa Nagaija i jedan od najboljih animea koji sam odgledao ove godine.
Originalni Devilman, manga koja je izlazila 1972, je briljatno i revolucionarno, na momente izraženo nihilističko a opet prožeto skoro-pa-hrišćanskim temama i alegorijama, djelo Goa Nagaija, koji je poznat i po nizu drugih klasika poput Violence Jacka ili Mazingera. Osnovna ideja Devilmana jeste da drevna i zaboravljena bića sa mogućnošću zaposjedanja drugih životnih oblika i preuzimanja njihovih osobina, poznati i pod nazivom "demoni", počinju da se bude u XX vijeku i zaposjedaju vođe ljudske rase, vodeći svijet u smjeru njihove potpune dominacije. Demoni su amoralna bića košmarnih oblika koja žive za zadovoljenje svojih osnovnih nagona - gladi, seksa, borbe i dominacije. Postepeno počinju da infiltriraju ljudsko društvo, zaposjedajući sve veći broj ključnih društvenih figura. Međutim, Akira Fudo je jedan od rijetkih ljudi koji se, intervencijom svog prijatelja Rija Asuke, spojio sa moćnim demonskim princom - Amonom - zadržavši svoju ljudsku svijest i moralnost uz ogromnu moć demonskog tijela, odlučivši da se bori protiv istinskih demona koji ugrožavaju ljudsku rasu... međutim, pitanje je da li Akira može da spase čovječanstvo ne od demona kao spoljašnje opasnosti, već od samih sebe, izjedenih paranojom, strahom, mržnjom, vjekovnom spremnošću na nasilje i uništenje svih drugačijih...
Orignalna manga čuvena je po snažnim scenama nasilja i društva koje postepeno tone u ludilo, te po skoro pa nihilističkom i žestokom kraju. Neću otkrivati više detalja jer je Devilman dijelo koje se treba doživjeti nezavisno od svih prethodnih saznanja i ubjeđenja. Ukoliko nekoga interesuje originalna manga, ovdje imate moj stari tekst o istoj koji sam napisao prije 8-9 godina (i stoga oprostite za sve pravopisne i stilske nepravilnosti):
http://wordpress.svetstripa.org.rs/devilman-goa-nagaija/ Dovoljno je reći da Devilman vrlo ozbiljno i iskreno postavlja pitanje da li čovječanstvo, i na individualnom i na kolektivnom planu, ima snage da se suprotstavi svojim najgorim, animalnim nagonima, da li može da se izdigne iznad nagona za uništenjem i samorazaranjem koji leži u svima nama i čeka prave uslove da se probudi. U tom smislu, nikada nije bio aktuelniji nego u ovom vremenu političkih, ekonomskih i drugih previranja, kada se čini da stojimo na raskršću koje će sa distance biti ključna tačka kada smo krenuli ka boljem svijetu ili ka postepenoj degeneraciji svega (ali zar to svako vrijeme ne misli za sebe?)
Crybaby kao anime adaptacija sažima priču u 10 epizoda koje traju po oko 25 minuta, nudi izuzetan vizuelni stil, nimalo ne cenzuriše Nagaijeve originalne zamisli za razliku od mnogih drugih adaptacija i, na kraju, čak ih i poboljšava u određenom smislu, dodavanjem novih i žestokih scena horora/tjelesne transformacije. Po mnogo čemu, horor scene u Devilmanu me podsjećaju na The Thing odvrnut na 11 - i u smislu paranoje (ko je gori? poludjeli ljudi ili demoni?) i u smislu žestokog nasilja i tjelesnih preobražaja. što se tiče same priče, rekao bih da je u anime verziji čak i poboljšana, učinjena jasnijom, sa istaknutijom simbolikom i konačnom porukom. Odraze originalnog Devilmana srećemo svugdje, od Berserka do Neon Genesis Evangeliona, ali Devilman Crybaby na uvjerljiv način pojačava poruku orignala, eksplicitnije je povezujući sa hrišćanskim vrijednostima i zrncem nade u ljudsku empatiju i ljubav, u konačnici i božju, koja, opet, ne poriče i našu odgovornost u sopstvenoj sudbini ili propasti.
p.s. zaboravio sam da spomenem odličan soundtrack:
