(Lemony Snicket's) A Series of Unfortunate Events je fantastična serija u svakom pogledu. Netfliksova produkcija, 3 sezone, adaptacija serije romana istog imena. Za sva godišta, relativno govoreći, pošto humor ume da bude vrlo crn i ton vrlo cinačan, i ima dosta igara rečima. Vrlo verno originalu - koji nisam čitao, ali tako kažu, a te knjige je bar jedan čovek čije mišljenje jako cenim (Alexis Kennedy, tvorac nekih od najliterarnijih "igara" u postojanju, kao što su Fallen London, Sunless Sea, i Cultist Simulator) stavio među omiljene. U svakom slučaju, sinematografija liči na onu iz radova Wesa Andersona, a glumačka postava je gotovo perfektna, jedna od najboljih koje sam ikad video u TV seriji. Osim možda Alfre Woodard, koja mi se iz nekog razloga nije ovde dopala, iako sam voleo njena pojavljivanja u Luke-u Cage-u. Verovatno ne toliko zbog toga što su odabrali crnu Amerikanku da igra ulogu koju je u filmu iz 2004. igrala Meryl Streep - čitav taj politički korektan bulšit me ni najmanje ne zanima - već ima nešto u njenoj glumi što je sasvim obično i odskače od divno ekstravagantnih i karikiranih uloga drugih odraslih glumaca.
U stvari, odgledao sam samo prvu sezonu, i ta je odlična. A juče sam odgledao i prvu epizodu druge sezone, i ta je možda još i bolja, sa divnim novim likovima i okruženjima, i duhovitim scenama i dijalozima. Inače, romana ima 13 i svaki je adaptiran u dve epizode (26 ukupno).
Druga serija koju bih preporučio je Ozark. Gledao sam samo prvu sezonu, i postoji još jedna, a za ovu godinu je najavljena i treća. Ozbiljna stvar, o porodici koji je primorana da pere novac za meksički kartel, sa velikom i raznovrsnom glumačkom postavom, solidnim zapletom, i fantastičnom muzikom. Tu i tamo ima scena koje razbijaju utisak nameravanog realizma u cilju ispunjavanja tačaka zapleta, ali nema ih mnogo. Jedino mi je 8 epizoda bila dosadna, jer deluje kao višak. Vraćamo se u prošlost i saznajemo neke stvari o najvažnijim likovima. Takve stvari me svaki put podsete na onaj prikaz koji je John Kane napisao o Tales of the New Gods (kolekcija kratkih priča o Novim bogovima) gde poredi ono što je John Byrne uradio sa otkrivanjem Darkseidovog porekla i ono što je Kirby radio kada je vratio narativni časovnik u (daleku) prošlost:
Of course Kirby would also go back, when able, to show what was past. But when he did it we got The Pact; when he did it they were revelations not explanations. Kirby’s additions opened up his narrative, Byrne’s additions all feel like a door has been slammed shut somewhere.
"Revelations, not explanations". I upravo je to problem sa čitavom 8. epizodom Ozarka. Uglavnom objašnjava kako su se likovi našli tu gde jesu na početku serije bez pružanja bitnih uvida. Oh, zaista postoji jedno (relativno) bitno otkriće, vezano za par očiju u tegli, ali da li je to bilo vredno dodatnih 50-60 minuta? Mislim da ne. No, to je mala zamerka u kontekstu čitavog serijala, jer sa epizodom 9 stvari se vraćaju u prirodni tok radnje, u kojem Ozark stvarno blista.
